suxnix.

suxnix.

Šta Vas motiviše u istraživačkom radu sa pečurkama?

One su misterija, nepoznanica, uzbudljive svojim načinom života, raznovrsnošću, izgledom, staništima. Mikologija je veoma mlada grana nauke i gotovo svaki dan donosi novo otkriće. Poznato je preko 14 000 vrsta gjiva koje nazivamo pečurkama, no nije poznat njihov značaj u medicini, ishrani, biotehnologiji, kulturi i religiji. One čiste otpad a ne stvaraju ga, poseduju mnogobrojne enzime koji mogu da razgrade gotovo sve. Komuniciraju preko mreže svojih ćelija koje nalikuju a kompleksnije su od našeg nervnog sistema. Menjale su i menjaju našu percepciju realnosti, sveta, i našeg mesta u njemu. Za mene ne postoji ništa toliko značajno i uticajno poput ovih organizama. Kada se budite sa pitanjem-šta će mi gljive danas pokazati, jedva čekate da “radite” sa njima!

Pečurke su toliko raznovrsne, a kao organizmi negde su između biljaka i životinja i zbog toga imaju specifičan nutritivni profil. Njihovi proteini su vrlo bliski kvalitetu proteina govedine, sadrže esencijalne aminokiseline i semi-esencijalne aminokiseline (potrebne su nam samo dok smo deca-dok se razvijamo), poput ljudi stvaraju vitamin D kada su izložene suncu a tako sintetisan oblik vitamina D ima visoku usvojivost u ljudskom organizmu. One su i jedini neanimalni izvor vitamina B12. Njihova glavna gradivna komponenta-polisaharidi (složeni šećeri) nerastvorno je vlakno te podstiče peristaltiku creva i služi kao prebiotik koji u svojoj ishrane koriste bakterije koje nastanjuju naš digestivni trakt čime se stimuliše zdravlje crevne mikroflore.

Mi (Srbi) spadamo u mikofilne nacije (one koje vole i koriste gljive) ali smo vremenom i ugledanjem na zapadnu kulturu izgubili značajan deo tih znanja tako da danas slabo koristimo pečurke, mahom šampinjone. Uglavnom su na pizzi ili u piti za vreme posta, a o njihovim lekovitim svojstvima gotovo da se više ne zna. Sa druge strane, Hilandarski kodeks, prva srpska farmakopeja iz srednjeg veka, pisana na narodnom jeziku, pominje pečurke kao komponentu nekoliko farmakoloških receptura.

Lekovite gljive mogu biti deo našeg svakodnevnog životnog stila. Za najveći broj istraženih vrsta ne postoji doza koju je opasno ili štetno prekoračiti. Dakle, od celih svežih gljiva do suvih ili ekstraktovanih, sve ispoljavaju korisna svojstva a da pri tom nema neželjenih dejstava, kao što je to slučaj sa industrijskim farmakološkim supstancama ili procesuiranom hranom. Mogu se uzimati preventivno kada je minimalna neophodna doza značajno niža ali i uz standardne terpije što zahteva višu dozu i duži period korišćenja. Zavisno od vrste, oblika i doze, benefiti se mogu osetiti već nakon mesec dana a najčešće nakon tri meseca svakodnevnog korišćenja.

Da. Pečurke su poput sunđera-upijaju materije iz okoline u kojoj rastu što je mač sa dve oštrice. Mogu apsorbovati korisne komponente koje će se pozitivno odraziti na njihov hemijski sastav ali isto tako mogu vezati i toksična jedinjenja-sredstva za zaštitu od štetočina, teške metale, radioaktivne elemente, toksine iz prirode ili zagađenih staništa. To znači da pečurke ubrane u blizini deponija ili velikih gradova, ili industrijskih zona, nisu lek već postaju opasne po ljudsko zdravlje. Sa druge strane, i gajene vrste mogu biti štetne ukoliko se kupuju od neproverenih proizvođača koji se ne pridržavaju dobre proizvođačke prakse i koriste loše (prljave) sirovine, prskaju obilno useve, loše skladište material, ili rade u nehigijenskim uslovima. Dakle, uvek je bezbednije i korisnije nabavljati suplemente na bazi gljiva koje su gajene od strane proizvođača koji vode računa o bezbednosti i kvalitetu, te poseduju odgovarajuće sertifikate za to. U svetu postoji i praksa da korisnik/kupac može posetiti proizvođača i tako graditi poverenje u kvalitet proizvoda.

Zdravim osobama, jer ovi preparati blagotvorno deluju na metabolizam šećera, mikrofloru digestivnog trakta, kvalitet sna, zdravlje jetre, imunitet, kao i kognitivne funkcije. Ljudima sa različitim zdravstvenim problemima jer su pečurke takozvani adaptogeni, odnosno prilagođavaju naš organizam stresu i negativnim spoljnim uticajima (npr. zračenju, toksinima iz hrane). Uvek se navodi da ih ne smeju koristiti deca i trudnice, no, razlog nije njihova toksičnost po ove grupe, već to što nisu rađena istraživanja koja bi ovo potvrdila ili opovrgla.